ŠKOLSKE NOVINE

Naš školski list zove se "Osnovac". U njemu učenici naše škole nalaze prostor za svoje istraživanje. Članovi Novinarske sekcije bave se različitim temama (nauka, životinje, društvene teme, sport, film, muzika...), školskim aktuelnostima i svime što osnovce može zanimati.

Urednica našeg školskog lista je Šubo Amina. Ona se brine da svaki novinar izvrši svoj zadatak na vrijeme i da podaci u časopisu budu tačni. Redovno se sastajemo srijedom u 17 i 45 h u različitim prostorijama, u zavisnosti od toga što radimo.
Svakih pola godine mi vam donesemo novi broj “Osnovca”. Zajednički se trudimo da bude što zanimljiviji za vas, kao i da bude pun dobrih i provjerenih podataka. Trudimo se da napravimo što bolju naslovnu stranu časopisa.
Pomažemo jedno drugome kod pisanja teksta i istraživanja, kao i pronalaženja zanimljivih informacija.

Prvi broj "Osnovca" Novinarska sekcija naše škole izdala je davne 1974. godine.

Iz našeg časopisa:

Pomažemo napuštenim i povrijeđenim životinjama!

Sa članovima Sekcije za zaštitu životinja i drugim učenicima naše škole, posjetili smo Udruženje građana za sprječavanje okrutnosti nad životinjama. Prethodno smo sakupili novac i kupili hranu za pse i mačke, osnovnu pomoć koju smo mogli uručiti aktivistima ovog udruženja.
U maloj prostoriji dočekao nas je ljubazni čika Velja, koji nam je govorio o tome kako možemo zaštititi odbačene i povrijeđene životinje. Pokazao nam je žicu kojom šintori hvataju i dave pse. Upoznali smo i jednog psa, koji je spašen tokom još jedne akcije šintora. Učenici su također iznosili svoja iskustva i pričali o situacijama kad su spašavali životinje.
Velimir Ivanišević, osnivač ovog udruženja, vjeruje da ljubav prema životinjama iznosi na površinu ono najbolje u ljudima. Ljudska dobrota vidi se i u odnosu prema onim nezaštićenim – životinjama, koje se ne mogu same o sebi brinuti i koje trebaju zaštitu čovjeka.
Zalažu se da se životinje zaštite Ustavom i usvajanjem Zakona pisanih jezikom zdravog razuma koji ce zaštiti sve životinje u Bosni i Hercegovini, uspostavljanje No-kill programa korištenjem dokazanih metoda sterilizacije i pružanja utočista, te humanim obrazovanjem nove generacije.
Treba istaći da ova organizacija radi na buđenju svijesti kod ljudi, da se počnu poštivati vrijednosti životinja. Živimo u društvu koje ne mari za život i zdravlje životinja, ljudi ih smatraju manje vrijednima i tako se prema njima i ponašaju.

Ova organizacija zalaže se za humaniji proces eutanaziranja (uspavljivanja) životinja, jer kako oni to kažu, sad je to jako nehumano i vrši se bez prisustva veterinara, što je protiv zakona. Prije svega, ova organizacija udomljava napuštene i nezbrinute životinje.
Nadamo se da ćete i vi otvoriti svoje srce i pomoći ovim nesretnim bićima. Životinje osjećaju bol kao i ljudi. I životinje trebaju pažnju i ljubav, kao i ljudi.

Pripremila: Šubo Amina

Pasha

Evo jedne dirljive priče. Glavni junak je jedan prekrasan pas – Pasha.
Pasha je hrabar pas i ono što je on izdržao je jedan od bezbrojnih primjera okrutnosti ljudi prema životinjama. Jednog dana su dobili obavijest da se izmedu smeća i mračnog dijela podzemne garaže u centru Sarajeva nalazi pas koji jedva da izgleda živ. Bio je tako mršav da u prvom momentu nisu ni shvatili da se radi o pitbulu. Kada su ga pronašli, dali su mu infuziju, jer nijedan veterinar nije želio odgovoriti na poziv sat iza radnog vremena. Kada je povratio snagu, dali su mu da jede. Naredni dan su ga odveli veterinaru na kontrolu. Prema riječima veterinara, Pasha nije jeo 20 dana prije toga i pio je samo vodu. Čak i ako je izgledalo da napreduje, nakon 2 mjeseca su mu se noge tresle. Nekoliko mjeseci Pasha je jeo samo pileću supu i meso. Danas je dobro, udomili su ga ljudi toplog srca i Pasha je konačno sretan pas.

MOJ STAV:
Kakvu hranu jedemo?

”Ne mogu da zamislim život bez dva litra Coca Cole dnevno.”
”Coca Cola Zero ima 0 % šecera, znači ne deblja i zdrava je!”
”Orbit žvake štite od karijesa.”
Da li vam ovo zvuči poznato?
Ne znam šta je gore: kad djeca slijepo vjeruju reklamama, pa i ne znaju za bolje ili kad stariji ljudi u godinama već treba da imaju životno iskustvo po pitanju ishrane, a nemaju ga.
Da bismo pričali o hrani, potrebno je malo ući u tematiku proizvodnje hrane. ’’U tom grmu leži zec’’. Savremeni način života vuče sa sobom nedostatak vremena za spremanje hrane, pa se sve više okrećemo korištenju već spremljene hrane. Spremljenoj hrani se mora produžiti vijek trajanja da bi se ekonomski isplatila onima koji je proizvode. Ovdje mislim bukvalno na svu kupovnu gotovu hranu, počevši od pekare i svih pekarskih proizvoda, preko hrane koja traje par dana (produženi rokovi trajanja, mlijeko, hljeb, suhomesnati proizvodi i slično), pa do one koja traje par sedmica (grickalice, fast food itd.) i one koja traje par godina (konzerve). U svakoj namirnici proizvedenoj industrijskim putem postoji odredeni procenat dodataka, tzv. aditiva ili emulgatora. To je ono što omogucava da proizvod duže traje. Rijetko ko cita šta piše na omotima proizvoda. ‘Suviše su lijepo upakovani da bih se ja sada smarao da citam nešto što je napisano najsitinijim slovima na pakovanju’. Ali na svakom proizvodu piše koliko je štetan za naše zdravlje, samo mi ’’ne znamo da citamo’’!!!
Ja lično volim jesti nezdravu hranu, al što je previše, previše je... Sada ne želim da pametujem šta se treba jesti, a šta ne, ali želim da vam skrenem pažnju koliko je to nezdravo. Slažem se da možemo nekada pojesti kikiriki, čips, bombone... Ali to ne smije biti u velikim količinama. Djeca najviše jedu nezdravu hranu, ali ni odrasli nisu drugaciji od njih. Mi uglavnom vidimo u školi djecu koja na velikom odmoru jedu cips, gumene bombone, keks i slicno, pa i nas time mame i mi ne možemo da se suzdržimo, pa ih i mi kupimo... Ne!!! Probajte se suzdržati. Za užinu u školi ponesite jabuku ili mandarinu pa se osvježite, od njih ne možete biti žedni ni gladni.
Kad ste žedni pijte VODU, nemojte piti gazirane sokove, pa cak ni kupovne sokove koji su navodno od voca. Tamo ima 1% voca! Kod kuće kad mi se pije sok, ja imam svoj trik: ako ima svježeg sezonskog voća, ja to operem, isjeckam i ubacim u blender, dodam kašiku meda i umutim. Dobija se vitaminska bomba. U zimskom periodu napunim zamrzivač višnjama, jabukama, dunjama, šljivama i samo pomalo vadim i kuham kompot. Iz kompota znam da pijem samo tečnost. Ko nije probao neka proba, ima ukus kao kupovni sok od "toga i toga" ali je 100 % bez aditiva.

Da zaokružimo cjelinu zvanu zdrava ishrana, bitan faktor jeste i bavljenje sportom po vašem izboru. Rolanje je moj izbor, makar rekreativni.
I naravno, last but not least, važno je i izbjegavanje stresa.
Una Dangubić

KOLIKO KOMPJUTER ŠTETI ZDRAVLJU?

Koliko dnevno sjediš za svojim novim kućnim ljubimcem – kompjuterom? Da li znaš koliko i kako on šteti tvom zdravlju? Iako se na njemu jako zabavljamo, on ipak šteti našem zdravlju ako dugo sjedimo za računarom. Oči, mozak, kicma, zglobovi i prsti – sve su to dijelovi tijela koji su pod utjecajem i koji su ugroženi. Ranije su probleme s ovim dijelovima tijela imali uglavnom radnici koji su više sati radili za računarima. Ali danas većina vaših roditelja radi s kompjuterima. Sekretarice, menadžeri, bankari, informatičari, advokati – mnogo današnjih profesija sastoji se iz rada sa računarom.
Kompjuterske povrede odnose se na držanje tijela pri sjedenju kao i opterećenje prilikom kucanja i upotrebe miša. Zdravo kucanje podrazumijeva da tokom pritiskanja tastera zglobovi nisu naslonjeni, niti savijeni. Povremeno treba napraviti pauzu tokom koje ce se ruke potpuno skloniti sa tastature i odmoriti u krilu. Iako vecina korisnika racunara voli da podigne zadnji dio tastature, to zapravo otežava zdravo kucanje. Takoder, treba što lakše pritiskati tastere jer jaci pritisak više opterecuje tetive.Tokom dugotrajnog rada za racunarom javljaju se bolovi u ramenima i kicmenom stubu, narocito u vratnom i slabinskom dijelu. Moglo bi se reci da sve polazi od stolice. Idealna stolica treba da ima naslone za ruke, leda i za vratni dio kičme. Naslon treba da pravilno prati zakrivljenja kicme, stopala treba da su ravno naslonjena na pod, a ugao izmedu kicmenog stuba i nogu treba da je preko devedeset stepeni. Tastatura treba da se nalazi u nivou laktova a gornja trecina ekrana da vam je u nivou ociju. Povecavanje fontova jednostavan je nacin za sprecavanje pogrbljenog približavanja ekranu. Naravno, ni najzdravije sjedenje nije preporucljivo na duge staze i zato se savetuje ustajanje sa stolice na nekoliko sekundi kad god je to moguće.

Čuvajte oči
Dugotrajan rad na racunaru ne prija ni ocima. Poput vecine životinjskih vrsta, covjek je tokom evolucije prilagodio svoje oci na daljinu. Posljednjih pedeset godina oci su satima zakovane na tacku koja je udaljena manje od jednog metra. Preko sedamdeset posto populacije koja koristi racunare ima neki vid problema sa ocima. Kvalitet monitora bitan je za očuvanje očiju, ali evo vam nekoliko jednostavnih savjeta koji ce uveliko smanjiti probleme vezane za gledanje u ekran. Sa jedne strane tu je treptanje koje ljudi smanjuju na jednu trećinu od normalnog kada se osoba udubi u sadržaj na ekranu. Druga bitna stvar je koncentracija. Da biste odmorili osjetljive mišice oka odgovorne za koncentraciju, preporucujemo vam pauze. Pauze trebaju trajati od nekoliko sekundi pogleda u daljinu na svakih pet minuta do vecih koje se rade na svakih sat vremena. Tada treba ustati od monitora i na 3-4 minuta potpuno izbjegavati koncentraciju na sadržaj koji citamo.

Na kraju, savjetujemo ti da se pridržavaš ovih savjeta kako bi sačuvao svoje zdravlje. Tvoje oči, kičma i mozak bit ce ti zahvalni.

Uradila: Ajla Bogilović

Intervju: Mario Drmać
Reklo bi se da sam jedno veliko dijete

Svi sigurno znate ko je Mario Ario. Za ovaj broj „Osnovca“ poznati glumac i voditelj Mario Drmac govorio je o sebi, svom poslu i odnosu prema djeci. Roden je 1977. godine u Mostaru, a još kao osnovac bio je clan amaterskog teatra Mostarski Teatar mladih i Šašavog teatra. Završio je Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu i još kao student ostvario brojne uloge koje su pokazale talenat ovog zanimljivog glumca. Ipak, Mario je svima poznat po svom radu sa djecom – emisijama na televiziji, teatarskim predstavama za djecu i drugim ulogama. Svi ga sigurno najviše pamte po emisiji „Hugo“.


Osnovac: Čime se Mario Drmać trenutno bavi?
Mario Ario: Upravo sam okoncao rad na novoj predstavi Pozorišta mladih, rijec je o predstavi „Macak u cizmama“. Nakon 13 godina, to je ujedno i moj povratak lutkarstvu. Pored pozorišnih obaveza, nezaobilazni projekti sa djecijom redakcijom FTV-a u novom izdanju i novom konceptu emisije ZIZ (zabava igra< I znanje).
Osnovac: Volite li djecu? Šta je razlog Vašeg rada sa djecom?
Mario Ario: Naravno da volim djecu, kao i rad sa djecom, to je ipak jedan poseban svijet i nekako sav moj rad je, kad se sve sabere i oduzme, vezan za djecu. Covjek bi za mene rekao – „jedno veliko dijete“. Još od ranog djetinjstva posjecivao sam lutkarsko pozorište i možda je to i jedna od odlika mog posla u TV mediju.
Osnovac: O cemu ste sanjali kad ste bili djecak?
Mario Ario: Zanimala me samo gluma i pjesma. Hahaha. Kao dijete, vjeciti show program, cim se pojavim...
Osnovac: Da li više volite film ili pozorište? Ili TV?
Mario Ario: Pozorište na prvom mjestu, a potom rad na TV-u pa tek onda film. Film je odlican i svaka cast onom kome se ukaže prilika da zaigra u filmu. Ali to kratko traje. Pozorište je tu kao konstanta, a s druge strane odmah imamo povratnu informaciju iz gledališta. TV, pogotovo serijski program, zanima me jer se uvijek dešava nešto novo, što meni najviše i odgovara. Mrzim kad moram ponavljati jednu te istu stvar, i uvijek samo to.
Osnovac: Ispricajte nam neku zgodu iz Vašeg djetinjstva?
Mario Ario: Ima tu mnogo toga, mislim i cesto govorim kako sam imao najbolje djetinjstvo... Pokušat cu izdvojiti samo neke dijelove, kao naprimjer – kada sam davao koncerte zajedno sa svojim prijateljima. Bili su to dani kada smo mi pjevaci, a potom glumci, sa predstavom kompletni zabavljaci hehe. Mi mali sudionici tada nismo imali pravi mikrofon niti pravu gitaru, pa ni bubnjeve... Danas je to ipak pristupacnije. Mi smo pravili bubnjeve od šerpe, lijepili smo selotejp trakom dio na kojem se lupalo, gitara je bila obicna metla, a mikrofon je bio moja inovacija – okrugli krompir naboden na mali štap i konopac kao šnjura. Ako se iz kuce uzme koja baterija, light show na koncertu je potpun. Publiku su sacinjavali vecinom stariji ljudi koji bi uz hit melodiju 80-tih pustili i suzu. Ali ne bih da me neko krivo shvati, nisu to bili veliki koncerti , to su onako više djeciji, ispred kuce. Publika poželjna, a uvijek je neko bio tu?
Osnovac: Kako se odmarate?
Mario Ario: Volim puno da maštam i kreiram, i to me nekako odmara. Nemam baš neki odredeni ritual, sve zavisi od toga u kakvom sam trenutno raspoloženju. Nekad mi odgovara samo muzika, nekad bih samo da spavam, a nekad me cak i kucni poslovi potpuno odmaraju.
Osnovac: Volite li citati? Koja vam je knjiga najdraža?
Mario Ario: Knjigu sam ispustio iz gornjeg pitanja, hehehe. To je takoder moja rekreacija i cesto znam paralelno citati tri knjige. Time radim i na tehnici koncentracije koja je mnogo potrebna u mom poslu, kao i u ostalim životnim situacijama. Koncentracija je potrebna i ljudima drugih zanimanja, kao i vama, školarcima. Volim knjige Agathe Christie.
Osnovac: Bavite li se sportom? Kojim?
Mario Ario: Nisam neki ljubitelj sporta i nisam od onih ljudi, koji sjede pred TV-om i prate utakmicu. Možda mi se takav nacin nametnuo i zbog posla. Ponekad za formu treniram na kucnim spravama, ponekad trcim i mnogo pješacim. Ako bih se morao odluciti za neku sportsku disciplinu, to bi definitivno bio tenis, koji sam trenirao kao djecak. Volio bih mu se vratiti.
Osnovac: Koji vam je filmski ili pozorišni umjetnik uzor?
Mario Ario: Nemam uzore i ne težim ka tome, ali uvijek se nade glumac, glumica i pjevac koji me fascinira predanošcu u poslu i koji nekako bježi od stereotipnih rješenja i spremni su za eksperimentiranje.
Osnovac: Koja vam je omiljena hrana i pice?
Mario Ario: Volim mnogo talijansku kuhinju i sve vrste tijesta, samo se to na meni ne vidi. Hehehe.
Osnovac: Imate li kucnog ljubimca? Ako nemate da li biste voljeli imati jednog i kojeg?
Mario Ario: Imao sam psa ali, nažalost, on nije više sa mnom... Kao dijete sam jako volio pse, macke, zamorce, hrcke, žabe i kornjace.
Osnovac: Koji vam je životni moto?
Rad red i disciplina.
Osnovac: Volite li kuhati?
Mario Ario: Naravno, još kad je tu neko društvo da ne moram jesti sam, uh, onda se baš „bacim“ na kuhanje.
Osnovac: Pratite li politicku situaciju i kad biste imali vlast, šta bi ste uradili?
Mario Ario: Ne pratim politiku, a kada bih imao vlast, uradio bih mnogo, mnogo toga.
Osnovac: Šta porucujete nama, djeci?
Mario Ario: Cesto ove rijeci koristim i kao odjavu na emisijama i zaista to mislim: slušajte roditelje i starije, posjecujte pozorišta, gledajte filmove, citajte knjige, kulturno se uzdižite i svakako budite lijepi, zdravi i pametni. Voli Vas Mario Ario?

Uradila: Azra Lagumdžija

Intervju: nastavnik Said Krantić

Za matematiku su nam potrebni ljubav, upornost, moc, sloboda i zabava

Nastavnika Saida upoznali smo prošle godine, kada je došao u našu školu. Predaje Matematiku i Informatiku. Na vratima njegovog kabineta stajao je citat: “Nije znanje znati, vec je znanje - znanje dati”. Vjerujemo da mu je to i životni moto, pa smo odlucili postaviti mu nekoliko pitanja i upoznati ucenike naše škole sa novim nastavnikom.

Osnovac: Za pocetak, da li volite predmet koji predajete?
S.K.: Naravno, svim srcem.
Osnovac: Šta Vas je navelo na to da predajete matematiku? (Zašto nije fizika?)
S.K.: Iskreno, matematika je nauka koja svakog od nas prati citav život, prati nas u stopu svakog trenutka. Gdje god da se okrenete ona je tu. Volio sam matematiku od malih nogu, i uvijek mi je bila bliska kao nauka. Najkrace, ona je konkretna nauka, u kojoj svako zašto ima svoje zato. A zašto nije fizika, e to je vec drugo pitanje. Iskreno, ni fizika kao nauka nije mi strana, jer sve te prirodne nauke su medusobno povezane. Ja volim i fiziku, ali matematiku puno više.
Osnovac: Da li ste nekada predavali neki drugi predmet?
S.K.: Da. Moj prvi kontakt sa nastavom bio je predavanje upravo fizike koju smo malo ranije spomenuli. Predavao sam fiziku, informatiku, gradansko obrazovanje, ali sam i nekoliko godina radio u razrednoj nastavi, pa samim tim i još neke predmete.
Osnovac: Da li ste Vi bili ucenik naše škole?
S.K.: Nažalost nisam, ali bih jako volio da jesam i sa ponosom bih to isticao u svakoj prilici, jer ova škola zaista to zaslužuje, da se spominje u najboljem svjetlu, jer zaista to i jeste.
Osnovac: Šta ste imali iz matematike u osnovnoj, a šta u srednjoj školi?
S.K.: Mislite na ocjene, ha ha. Pet naravno. I u osnovnoj i u srednjoj školi, uvijek sam imao petice iz matematike. Kasnije i na fakultetu, takoder sam bio jedan od boljih studenata. Može djelovati kao samohvala, ali ako vec pitate, zaista je tako. Ali tada je bilo drugacije vrijeme, kada se plakalo ako iz predmeta koji volite dobijete manju ocjenu od one koju ocekujete. Nažalost, danas nekim ucenicima je zaista svejedno koju ocjenu ce dobiti ili da li ce mu vladanje biti sniženo.
Osnovac: Je li Vaš najdraži nastavnik bio nastavnik matematike?
S.K.: U osnovnoj školi da, ali nastavnica. U srednjoj školi najdraži profesor bio mi je profesor biologije, pokojni Rade Dukic, zbog kojeg sam zavolio jako i taj predmet.
Osnovac: Da li ste bili pobjednik nekih velikih takmicenja iz matematike?
S.K.: Zavisi šta smatrate pod pojmom „velikih“. Za ucenika koji voli neki predmet, svako takmicenje je veliko, pa tako i za mene u dackim danima. Moji uspjesi bili su vezani za ratni period. Tada sam osvojio prva mjesta na nekoliko kantonalnih takmicenja i iz matematike i fizike, i tri puta za redom bio sam na državnom takmicenju srednjih škola iz matematike, a najveci uspjeh je drugo mjesto na jednom od tih takmicenja.
Osnovac: Da li Vam u sjecanju ostaje više ucenik koji je imao problema sa vašim predmetom (u smislu savladavanja gradiva) ili nadareni ucenik?
S.K.: Iskreno, meni svaki ucenik puno znaci, jer koliko mi je stalo do toga da nadarenom uceniku pružim maksimum znanja i napredovanje, toliko mi je takoder stalo da onom uceniku koji zaostaje u znaju pružim barem minimum koji ce mu trebati kroz život. E sada, kojeg od njih se više sjecam ovisi od toga kakav su utisak ostavili. Svaki ucenik ima svoje osobenosti po kojima nastavnik pamti i sjeca se svakog od vas.
Osnovac: Da li se više trudite oko ucenika koji pokazuje manje znanja ili volite da usavršavate nadarene ucenike?
S.K.: Mislim da sam djelimicno odgovorio na ovo pitanje. Ponavljam, svaki ucenik ima svoje mjesto pod suncem, bio on dobar ili slab iz nekog predmeta. Što se tice matematike i mene kao nastavnika ovog predmeta, mogu kazati sljedece: moja etika, Sokratova zakletva i nastavnicki kodeks ne daju mi za pravo da nekog od vas volim više samo zato što bolje znate matematiku, ili da nekog manje volim samo zato što ima problema sa matematikom. Naprotiv, naš poziv mora biti krajnje objektivan i univerzalan prema svakom uceniku. Svaki ucenik treba da dobije onoliko znanja koliko želi. Moj stav i mišljenje je takav.
Osnovac: Da li Vam je žao kad u dnevnik upisujete loše ocjene?
S.K.: Naravno da mi je žao, i mislim da je svakom nastavniku takoder žao, jer svi mi bi htjeli i voljeli da imamo najbolje ucenike i najbolje ocjene iz svog predmeta, jer je to najbolja nagrada za naš trud da vam prenesemo znanje koje ce trajati i biti od koristi.
Osnovac: Može li neki savjet kako ce ucenici naše škole lakše nauciti matematiku?
S.K.: Matematika se ne uci, ona se trenira kao i fiskultura, svaki dan po malo, ali redovno. Da bi vam matematika bila bliža i lakša, trebate imati cetiri psihološke potrebe: ljubav – da je volite, upornost i moc (sposobnost) – da rješavate zadatke u nizu, a ne da odustanete na prvoj prepreci, sloboda – da je prihvatite svojom voljom a ne da je osjecate kao obavezu, i na kraju zabava – da vam ona bude sredstvo opuštanja i odmaranja, te da se s njom osjecate sretni i zadovoljni.''
Osnovac: I za kraj, može li neka matematicka zagonetka?
S.K.: Svakako, evo jedna mi prode kroz misao: „Jedan i po galeb zasiti se s tri i po ribe u pola dana. S koliko se riba zasite tri galeba u tri dana?“

Uradila: Ajla Bogilović

Svijet i dijete:
Glad u Africi

Vrlo često djeca nisu ni svjesna šta imaju. Kada ih mama ponudi špinatom ili graškom, obicno to izaziva neko gadenje. A mi zapravo nismo ni svjesni da u svijetu, neka djeca nemaju sta da jedu, a kamoli da biraju!
Od gladi svakog dana umire 25 000 ljudi, a svakih 5 sekundi umre jedno dijete, a najtužnije je od svega da se kroz to isto vrijeme u svijetu baci oko 12 tona hrane. Godišnje u svijetu umre 11 hiljada djece od gladi. A u svijetu živi oko 830 miliona ljudi u konstantnoj gladi, najviše u Africi i Aziji!
‘’Razvojni program’’ Ujedinjenih Naroda tvrdi da bi osnovne potrebe najsiromašnijih za ljekovima i hranom morale iznositi oko $13 biliona. A najtužnija cinjenica je da ljubitelji životinja u SAD-u i Europi potroše i više od tih $13 bilijona na svoje kucne ljubimce. Kada bi samo malo razmislili, shvatili bi da je toliko trošenje na kucne ljubimce snobizam i da samo polovinu novca datog za ljubimce poklone u dobrotvorne svrhe, pomogli bi vrlo velikom broju ljudi!
Jedan od najvecih problema u Africi su glad i neuhranjenost! Broj stanovnika u Africi je porastao, tako da porast proizvodnje hrane nije puno poboljšao zdravstveno stanje djece i stanovnika Afrike. Najcešce stanovnici umiru od gladi koja je prouzrokovana nepovoljnim klimatskim uvjetima (sunce isušuje tlo, a kiša vrlo rijetko, skoro nikada, ne pada) i zbog ratnih sukoba i nasilja (u Sudanu). Veliki broj Afrikanaca umrlo je i od AIDS-a koji hara Afrikom. AIDS je takoder pridonio osiromašenju Afrike!
Djeci je veoma teško ici u školu. Škole su im vrlo rijetke i veoma siromašne. Djeca obicno sjede na podovima. Naravno, male dake ni to ne može sprijeciti da pohadaju redovno školu. 170 miliona djece uopšte nema dnevne obroke za vrijeme nastave, a 130 milijuna uopšte ne pohada školu, a poznato je da tako gladna djeca ne mogu postizati zadovoljavajuce rezultate u školi, te da imaju problema sa koncentracijom.
Djeca vrlo rano pocinju raditi (kopati kanale, jame...) vrlo teške fizicke poslove. Zato vec u 18 godini (kada njihova mladost tek pocinje) oni su vec odrasli, iscrpljeni od teškog fizickog rada. Ukoliko se neko od djece rodi sa nekim invaliditetom ili nekom teškom bolešcu, vrlo cesto bude odbaceno od strane roditelja jer se roditelji nažalost ne mogu brinuti za njih. Zbog materijalnih problema ili necega slicnog... A ukoliko i odluce zadržati dijete, cim malo ojaca, djecacic ce morati prositi po ulicama grada i nadati se da ce neko biti dovoljno milostiv da mu udijeli novac za hranu. Nije rijedak slucaj da djeca legnu gladna u krevet. Ukoliko si danas jeo, sutra ce tvoj brat ili sestra...
Vrlo cesto djeca zakržljaju u razvoju zbog vrlo male klicine unosa kalorija u organizam. Pa ostanu sa nekom manom, koja ce ih pratiti kroz cijeli život.
Imaju vrlo malo pitke vode, pa im je i higijena na niskom nivou. Obicno se kupaju u rijeci, kao neke životinje...
Odjeca im je oskudna, neki je gotovo ni nemaju. Obicno dobijaju odjecu iz humanitarnih organizacija koja i nije dovoljna da ih zaštiti od okoline. U ostalom, ukoliko ste najmladi u porodici, odjecu nasljedujete od starijeg brata ili sestre.

Dok sam pisala tekst, nisam bila ravnodušna. Nije mi bilo svejedno jer pišem tekst o jednoj od najvecih bijeda u svijetu. Sada sam shvatila jednu veoma važnu poruku u životu. Zapamtite je i vi: ''Treba cijeniti ono što imaš u životu i ne tražiti još, jer ima onih koji nemaju ni polovinu onoga cega ti imaš!!!''
Nadam se da ni vas tekst nije ostavio ravnodušnima i da cete napokon poceti cijeniti ono što imate i ono što vam roditelji pružaju!!!!

Ena Hasković VI3

Muhur, pečatnik sa posudom

Jednog dana je moja nana, kad je pretraživala kucu, našla jedan predmet kojeg mi je dala i rekla da je to pecatnik od mog pradede, koji je bio trgovac na Bašcaršiji. Od tada taj predmet stoji u mojoj sobi na policama kao ukras i uspomena.
Taj predmet se sastoji od dva glavna dijela: od mesingane posude i dva pecatnika. Posuda ima precnik od oko trinaest centimetara. Ona ima okrugli oblik i lici na fontanu sa ispupcenjem na sredini. To ispupcenje je ustvari manja posuda u kojoj stoje pecatnici. Obje posude na sebi imaju udubljenja u obliku arapskih rijeci i boje su suhog zlata sa mrljama od voska ili tinte. U vecoj posudi je nekad bila tecnost za pecate. Za manju posudu je zavezan stari konopac koji vodi do pecatnika. Pecatnici su razliciti i po obliku i po velicini. Jedan je veliki okrugli pecat, dok je drugi pet puta manji od prvog i ima tri strane sa tri pecata koja su spojena sa držacem tako da se mogu okretati oko svoje ose. Taj predmet me ne podsjeca ni na šta što sam dosad vidio, te je u tome i car. On je jedinstven i poseban, ne samo zbog izgleda nego i zbog svoje starosti, pa se cesto zapitam kako je svijet tada izgledao kad je on još bio u upotrebi i kad je moj pradedo bilježio po racunima za robu sa njim.
Ovaj pecatnik vjerovatno ima i svoju tržišnu vrijednost, ali je on za mene neprocjenjiv jer je to predmet koji su koristili moji preci.

Haris Handžić, VIII-2

ANKETA

DA LI SMIJETE IMATI MAČKU U STANU?
...pitali smo 87 ucenika naše škole.

Uradi sam: